Odlučno odlučujem… Da ne znam dok ne probam

Kako donosite odluke? Ispalite nešto, pa šta bude? To je sasvim prihvatljiv način odlučivanja, čak je i znanstveno podržan. Problem je što takav pristup nije baš pogodan za svaku situaciju, odnosno u određenim slučajevima – ustvari u većini slučajeva –  se može dosta pametnije postupiti.

Potrebno je uključiti mozak i analizirati stanje, pa prema rezultatima odlučiti kako odlučivati.

Pogledajte sljedeću matricu.

Na jednoj osi je problem, cilj, domena, kontekst, zahtjevi – u jednoj riječi, sadržaj. Na drugoj osi je način kako ćete dosegnuti cilj, riješiti problem, ispuniti zahtjeve. Obje osi se protežu od ‘znam sve o…’ do ‘ne znam ništa o…’. Ta matrica je sve što vam treba kako biste informirano i razumno donosili odluke; samo uvrstite svoje vrijednosti.

Znate sve o problemu, znate kako doći do rješenja? 

Prepoznaj – kategoriziraj – odluči.

Već ste ranije rješavali takve stvari? Nema nepoznanica? Ništa lakše, problem je u “jednostavnoj” domeni i odluku donesite tako da jednostavno prepišete nešto što ste već radili. Trebate promo letak za vašu novu uslugu? Već ste dvadeset puta radili nešto gotovo isto, s malim dizajnerskim studiom iz susjedstva? Svaki put je bilo dobro? Čemu komplicirati kad imate recept koji radi, odlučite jednako kao i do sada.

Jedna dimenzija je poznata, druga baš i nije?

Programirate u Javi što god vam dođe pod ruku i ide vam dobro, a sad trebate napraviti aplikaciju za korisnika s kojim nikad niste radili? Ili isti tip problema, ali s druge strane: programirate mobilne aplikacije u čemu god treba, a novi projekt uvjetuje korištenje vama nepoznate tehnologije?

Prepoznaj – analiziraj – odluči.

Komplicirana situacija. Ne gine vam nešto isprobavanja, neki prototip, kratki eksperiment, bilo što čime ćete si potvrditi neke pretpostavke i upotpuniti rupe u znanju. S novim korisnikom ćete odraditi neki kratki projekt prije nego se upustite u višegodišnji, znatno rizičniji angažman, čisto da vidite kako dišu i razmišljaju. U novoj tehnologiji ćete napraviti nešto kratko i jednostavno a što pokriva tipične slučajeve korištenja, čisto da vas ne dočeka “kugla iza ugla”. U oba slučaja ćete analizirati rezultate i odlučiti kako dalje.

Obje dimenzije su poprilično nepoznate?

Kompliciranost se zakomplicirala, previše je varijabli i svaka vuče na svoju stranu, teško je predvidjeti sve kombinacije? Jednostavno ne znamo koji je pravi potez. Vidimo ih nekoliko, svaki izgleda jednako dobro (ili loše, ako ćemo iskreno) i ne možemo isprobati baš svaki.

Eksperimentiraj – prepoznaj – odluči.

Vaš problem je u kompleksnoj domeni i odluku možete donijeti tek nakon provedenog eksperimenta. Ali ne bilo kakvog eksperimenta; nakon ovog morate naučiti dovoljno da biste riješili čim više nepoznatih varijabli, morate brzo doći do tih informacija i te informacije moraju biti dovoljno kvalitetne. Gledajte na taj eksperiment kao na aktivnosti koje će vas iz kompleksne gurnuti u kompliciranu domenu.

Ovo je tipična situacija u svijetu startupa ili kod razvoja potpuno novog proizvoda, i MVP (minimum viable product) je klasičan pristup: prije nego uložimo svoje ograničene kapacitete ciljano ćemo napraviti malo, a opet dovoljno kako bismo potvrdili neke pretpostavke, i na temelju rezultata ćemo odlučiti idemo li dalje u tom smjeru ili nešto trebamo mijenjati.

Nemate pojma ni o čemu?

Kaos! Bauljate u mraku, ne znate kako krenuti? Ponekad je teško vidjeti da nešto ne vidimo, a pogotovo zna biti teško priznati sebi da smo u takvom okruženju. Nije drama, to je sasvim prihvatljiva situacija sve dok ste je svjesni, a jedini način kako se izvući iz ovakvog okruženja je eksperimentiranje.

Pokreni se – prepoznaj – odluči.

Donesite neku odluku, bilo kakvu, ali shvatite najvažniju stvar: nemoguće je u ovakvoj situaciji donijeti odluku koja je trajna. Pa pobogu, ne znate ništa ni o čemu! Najbolje što možete učini je pokrenuti se u nekom smjeru, a zatim bez oklijevanja analizirati rezultate i zaključiti je li odabrani smjer zadovoljavajući. Ako jest, nastavi! Ako nije, nova odluka i sve ispočetka. Klasični “fail fast” pristup.

Izgleda jednostavno

Pa čak i jest. Ključni element je prepoznati u kojoj domeni se nalazimo (jednostavnoj, kompliciranoj, kompleksnoj, kaotičnoj) i prema tome donijeti odluku ili pokrenuti aktivnosti koje će nam pomoći kod donošenja odluke.

Valja primijetiti da je najjednostavnije donositi odluke kad smo u “jednostavnoj” domeni, samo pročitamo recept i idemo dalje. Nevolja je što u modernom poslu takve situacije i nisu baš tako česte koliko bismo željeli. Dodano, forsirati “jednostavnost” može biti vrlo opasno, pogotovo u softverskoj industriji gdje su gotovo svi problemi kompleksni ili u najbolju ruku komplicirani. Zapitajte se, kad ste zadnji put vidjeli softverski projekt koji je išao po planu od početka do kraja, a da je trajao duže od jednog dana? Ja nisam nikad.

Što kaže zajednica?

Nekoliko se pametnih ljudi bavi kompleksnošću i mehanizmima donošenja odluka, no većina tih radova su nepotrebno komplicirana i predaleko od prakse.

Ipak, ističu se Ralph D. Stacey, profesor menadžementa i Dave Snowden, bivši IBM-er a sada neovisni konzultant.

Ralph D. Stacey je svoja opažanja formatirao u tzv. Staceyjevu matricu (na temelju koje je nastala i ona moja s početka članka), vrlo korisnu i korištenu kod agilnog razvoja softvera.

Dave Snowden je autora okvira pod nazivom Cynefin (čitaj: ki’nevin – ne pitaj 😃 ) koji – ako ga se zna čitati! – donosi recept ponašanja u određenim situacijama, vrlo slično gore opisanim koracima.

Nagradno pitanje: koliko domena vidite? Hint: više od 4.

Kamo dalje?

Dosta dobar članak koji vam može pomoći u odabiru pristupa za vaš sljedeći projekt možete pročitati na Linkedinu.