Priznajem da naslov zvuči kao zlo voodoo filozofiranje, no svi vi koji nas pratite znate da to nije naš stil i da više volimo zaprljati ruke u konkretne stvari.

Prije svega, smatrajte da nastavkom čitanja ovog teksta potvrđujete:

  1. da niste zlikovac koji će nižeopisanu tehniku upotrijebiti za pokoravanje svijeta
  2. da ćete nižeopisanu tehniku koristiti za dobrobit vas, vašeg sugovornika i organizacije.

 

E, sad kad smo to riješili, o čemu se radi? Sjetite se svih onih situacija kad ste htjeli da druga osoba napravi nešto, a ona je to ignorirala ili odbijala. Što napraviti takvoj osobi? Prijetiti? Fizički je ozlijediti? Čekati unedogled? Odustati od svega? Da, ona bi to najviše voljela…

George Thompson je u svojoj knjizi Verbal Judo lijepo opisao 5 koraka kojima možete pridobiti drugu osobu da napravi ono što želite. Nije svih pet koraka obavezno, tj. sasvim je realno da će (razumna) osoba pristati napraviti ono što želite i prije petog koraka (naravno, pod uvjetom da tražite razumnu stvar).

A koraci su sljedeći:

 

Korak 1: Jednostavno pitajte!

(da, prvi korak je više nego očit!)

“Molim te možeš li otići kod korisnika i napraviti radionicu oko nove funkcionalnosti?”
“Ne. Što će nam to?”

Korak 2: Postavite kontekst.

Ljudi vole znati zašto se nešto traži od njih. Treba im svrha. Većina ljudi će napraviti ono što se od njih traži ako shvate kako se to uklapa u širu sliku.

“Jako nam je bitno da napravimo radionicu. Bez radionice neće ni nama ni korisniku biti jasno što trebamo napraviti. Lutat ćemo u implementaciji, probit ćemo rokove i neefikasno ćemo potrošiti budžet.”
“A-a.”

Korak 3: Predstavite opcije.

Ako i nakon postavljenog konteksta osoba odbija suradnju, objasnite joj koje su opcije na raspolaganju i popratite to personaliziranim zahtjevom za suradnjom.

“Molim te organiziraj tu radionicu. Bit ćete tamo pola dana, a poslije možete i na ručak. Tim će znati točno što treba napraviti. Isporučit ćemo to na vrijeme i ne moramo se bojati za godišnji. S druge strane, imamo i drugu opciju: možemo i ne održati radionicu, ali znaš kako će to izgledati… Nabadat ćemo kako funkcionalnost treba izgledati i sigurno nećemo pogoditi iz prve. Probit ćemo rok i nećemo moći na godišnji. Morat ću objasniti sponzorima kako se to dogodilo, a kad im kažem da nismo htjeli napraviti radionicu jer smo bili toliko sigurni da znamo što treba implementirati da nismo to htjeli niti provjeravati… pa… izgubit ćemo povjerenje, rasformirat će tim, a nas dvojica ćemo dobiti otkaz. Marko, molim te učini nam obojici uslugu i održi tu radionicu, može?”

“Nema šanse.”

Korak 4: Potvrda.

Ako i nakon predstavljenih opcija suradnje nema na vidiku, dajte osobi zadnju priliku da se elegantno i bez posljedica izvuče iz situacije. Pitajte je

“Postoji li još nešto da ja mogu reći ili napraviti pa da surađuješ sa mnom?”

Želite pozitivno i optimistično okruženje pa na kraju dodajte još i “Stvarno bih volio da postoji.”

U ovom trenutku osoba može dobrovoljno pristati na suradnju ili je može i dalje odbijati što će za sobom povući i neke kontraakcije. Što god da se dogodi, osoba ne može kriviti vas. Konačni izbor je bio njezin.

“Rekao sam ti da nam ne treba radionica!”

Korak 5: Akcija.

Ako ste došli do ovog koraka, a suradnje nema, sasvim je realno da je neće ni biti pa slobodno pokrenite primjerene akcije, npr. uključite u rješavanje situacije nekog izvan tima (linijskog voditelja, coacha, Upravu…), pokrenite zamjenu problematičnog člana tima i sl.

Navedeni algoritam nije primjenjiv samo u poslovnom okruženju. Dapače, vrlo je primjenjiv i u osobnom životu: u razgovoru s djecom, kad želite reklamirati ili zamijeniti artikl u trgovini, kad vam netko ogrebe automobil i ne želi platiti štetu… Probajte!

 

Photo by Priscilla Du Preez on Unsplash