O da! Loša priprema za retrospektivu je baš kao i loša priprema za utakmicu: okreneš se, odjednom na semaforu piše 0-3, igraš s igračem manje i pitaš se “WTF se dogodilo u zadnjih 45 minuta?!”.

 

Upravo to mi se dogodilo ovo ljeto. Rutinska tko-zna-koja po redu retrospektiva s timom koji je već duže na okupu. Znamo što slijedi, možda i predobro pa nam je proces postao rutina. Međutim, taj dan na stol dolazi pomalo kontroverzna tema koju smo iz objektivnih razloga par puta odgađali. Felšana lopta. Kukavičje jaje.

Tema je stvarno kontroverzna. Neki članovi tima vrlo živo iznose argumente. Kako nervoza raste, tako objektivni argumenti degradiraju u subjektivna mišljenja i neargumentirane pretpostavke. Stvar se otela kontroli. Facilitiranje je kao spuštanje Airbusa 380 bez hidraulike.

Usred prepucavanja pogledam semafor. 0-3. Desni bek isključen. W-T-F se dogodilo u zadnjih 45 minuta?!

Kad se prašina slegla, pričali smo što se dogodilo. Više su nego očite dvije stvari.

Krivo stanje uma

Retrospektive su uistinu glavni pokretač unaprjeđenja, ali samo ako su svi prisutni ispravnog stanja uma. To stanje uma najbolje je opisao Norm Kerth principom koji je u međuvremenu postao poznat kao Prime Directive. Pravim fanovima Star Treka ne treba posebno objašnjavati što to znači. Svima ostalima, to je jako-jako-jako važan princip kojeg se nikad ne smije zanemariti. Prime Directive retrospektiva kaže:

“Regardless of what we discover, we understand and truly believe that everyone did the best job they could, given what they knew at the time, their skills and abilities, the resources available, and the situation at hand.”

Gledajući unazad, mi smo u retrospektivu ušli s previše nervoze i potpuno izignorirali Prime Directive. Cilj nije bilo zajedničko unaprjeđenje procesa nego tuđi grkljan. Što više krvi, to bolje. Tarantino bi bio ponosan.

Previše nervoze

Odakle sva ta nervoza? Dva puta smo odgađali temu jer smo htjeli da svi budu prisutni i da uvjeti za razgovor budu savršeni. Odgađanje je samo nagomilalo neizvjesnost što će se dogoditi i nervozu koja je eksplodirala odmah na početku i uništila okvire za konstruktivan razgovor.

Odgađanje razgovora nije dobro ma koliko nam plemenite bile namjere. Čekanje i neizvjesnost kod ljudi potencira razmišljanje o najgorem. Odgađanjem smo stvorili percepciju da se radi o nekom super-problemu, a ne o standardnom business-as-usual problemu. Umjetno smo ga napuhali. Zato, da parafraziram generala Pattona, dobra retrospektiva odmah je bolja od savršene retrospektive za dva tjedna. Brzi feedback jede spori feedback za doručak.

Na kraju mi je drago da je ovo eksplodiralo kako je eksplodiralo jer nas je naučilo nečemu i konačnici ipak ojačalo tim. Black Box Thinking FTW!

 

*Photo by Corentin Marzin on Unsplash