Prije svega, smatrajte da nastavkom čitanja ovog teksta potvrđujete:

1. da niste zlikovac koji će nižeopisanu tehniku upotrijebiti za pokoravanje svijeta
2. da ćete nižeopisanu tehniku koristiti za dobrobit vas, vašeg sugovornika i organizacije.

E, sad kad smo to riješili, o čemu se radi? Sjetite se svih onih situacija kad ste htjeli da druga osoba napravi nešto, a ona je to ignorirala ili odbijala. Što napraviti takvoj osobi? Prijetiti? Fizički je ozlijediti? Čekati unedogled? Odustati od svega? Da, ona bi to najviše voljela…

George Thompson je u svojoj knjizi Verbal Judo lijepo opisao 5 koraka kojima možete pridobiti drugu osobu da napravi ono što želite. Nije svih pet koraka obavezno, tj. sasvim je realno da će (razumna) osoba pristati napraviti ono što želite i prije petog koraka (naravno, pod uvjetom da tražite razumnu stvar).

A koraci su sljedeći:

Korak 1: Jednostavno pitajte!

(da, prvi korak je više nego očit!)

“Molim te možeš li otići kod korisnika i napraviti radionicu oko nove funkcionalnosti?”
“Ne. Što će nam to?”

Korak 2: Postavite kontekst.

Ljudi vole znati zašto se nešto traži od njih. Treba im svrha. Većina ljudi će napraviti ono što se od njih traži ako shvate kako se to uklapa u širu sliku.

“Jako nam je bitno da napravimo radionicu. Bez radionice neće ni nama ni korisniku biti jasno što trebamo napraviti. Lutat ćemo u implementaciji, probit ćemo rokove i neefikasno ćemo potrošiti budžet.”
“A-a.”

Korak 3: Predstavite opcije.

Ako i nakon postavljenog konteksta osoba odbija suradnju, objasnite joj koje su opcije na raspolaganju i popratite to personaliziranim zahtjevom za suradnjom.

“Molim te organiziraj tu radionicu. Bit ćete tamo pola dana, a poslije možete i na ručak. Tim će znati točno što treba napraviti. Isporučit ćemo to na vrijeme i ne moramo se bojati za godišnji. S druge strane, imamo i drugu opciju: možemo i ne održati radionicu, ali znaš kako će to izgledati… Nabadat ćemo kako funkcionalnost treba izgledati i sigurno nećemo pogoditi iz prve. Probit ćemo rok i nećemo moći na godišnji. Morat ću objasniti sponzorima kako se to dogodilo, a kad im kažem da nismo htjeli napraviti radionicu jer smo bili toliko sigurni da znamo što treba implementirati da nismo to htjeli niti provjeravati… pa… izgubit ćemo povjerenje, rasformirat će tim, a nas dvojica ćemo dobiti otkaz. Marko, molim te učini nam obojici uslugu i održi tu radionicu, može?”

“Nema šanse.”

Korak 4: Potvrda.

Ako i nakon predstavljenih opcija suradnje nema na vidiku, dajte osobi zadnju priliku da se elegantno i bez posljedica izvuče iz situacije. Pitajte je

“Postoji li još nešto da ja mogu reći ili napraviti pa da surađuješ sa mnom?”

Želite pozitivno i optimistično okruženje pa na kraju dodajte još i “Stvarno bih volio da postoji.”

U ovom trenutku osoba može dobrovoljno pristati na suradnju ili je može i dalje odbijati što će za sobom povući i neke kontraakcije. Što god da se dogodi, osoba ne može kriviti vas. Konačni izbor je bio njezin.

“Rekao sam ti da nam ne treba radionica!”

Korak 5: Akcija.

Ako ste došli do ovog koraka, a suradnje nema, sasvim je realno da je neće ni biti pa slobodno pokrenite primjerene akcije, npr. uključite u rješavanje situacije nekog izvan tima (linijskog voditelja, coacha, Upravu…), pokrenite zamjenu problematičnog člana tima i sl.

Navedeni algoritam nije primjenjiv samo u poslovnom okruženju. Dapače, vrlo je primjenjiv i u osobnom životu: u razgovoru s djecom, kad želite reklamirati ili zamijeniti artikl u trgovini, kad vam netko ogrebe automobil i ne želi platiti štetu… Probajte!

Photo by Priscilla Du Preez on Unsplash

Pogledajte slajdove (ako ih tako uopće možemo nazvati?)

Prečesto se timovi formiraju samo za potrebe projekta. Sastavljaju se na početku projekta i rastavljaju na kraju.

Formiranje tima nije jednostavan posao. Tuckman kaže da vrlo brzo nakon formiranja tima stvari krenu nizbrdo. I obično bude gore prije nego postane bolje. Prolazeći kroz faze storminga i norminga timu treba 6-12 mjeseci da uđe u fazu pune produktivnosti. A današnji su projekti takvi da tipično završavaju prije nego što se tim u potpunosti formira.

I što mi onda radimo? Baš kad se tim krene fino formirati, mi ga fino razmontiramo, jer projekt je gotov pa što bi drugo s timom nego ga razmotirati, jel tako? I onda promiješamo ljude i krenemo raditi neke nove timove koji opet ulaze u storming fazu i tako u krug. I stalno radimo s neformiranim timovima. I stalno vozimo Ferarije u drugoj brzini.

Ima li tome rješenja? Pa jasno da ima. Učinimo tim važnijim od projekta! Nemojmo ga razmontirati završetkom projekta. Iskoristimo dobro formirani, produktivan tim i dajmo mu da radi sljedeću najvrjedniju stvar iz našeg portfolija projekata. Dodjeljujmo projekte timovima, a ne timove projektima.

Zato sljedeći put kad pomislite na projekt…. nemojte… mislite na tim!

TEAM FIRST! Project second.

Bez lažnog uljepšavanja, svatko od nas je barem jednom (dnevno) shvatio kako mu vlastita organizacija ne funkcionira idealno. Ono što lidere razlikuje od običnih civila je ponašanje u upravo toj situaciji, neovisno o poziciji na kojoj se nalazili.

Stvar je vrlo jednostavna. Civili će ovisno o svom karakteru biti glasni ili pasivno-agresivni, komentirati ili šutjeti, slijepo se držati neefikasnih praksi ili demonstrativno odbijati takav način rada, no ono što im je zajedničko je da neće pokazati inicijativu i vlasništvo nad problemom, već će čekati da netko drugi riješi problem. Lideri će upravo suprotno preuzeti inicijativu i pokrenuti potragu za rješenjem.

Za inicijativu nije potrebno imati titulu. Lider može biti svatko. U nastavku donosimo četiri ideje koje možete početi primjenjivati već sutra, bez ičije posebne dozvole, a koje će vas nominirati za rolu lidera.

1. Napravite Impediment Backlog, odnosno vizualizirajte listu prepreka/problema koje ste identificirali u radu. Kao i uvijek, vizualizacija je prvi korak prema rješavanju zadataka. Vizualiziranjem komunicirate probleme svima zainteresiranima, postajete svjesni njihovog postojanja, možete ih prioritetizirati, tražiti pomoć, možete pratiti njihovo rješavanje. Prioritetizirana lista omogućuje fokusiranje na najvažnije probleme.
2. Pokrenite Community of Practice. Communities of Practice su neformalne grupe ljudi unutar organizacije okupljene oko zajedničke teme koja je svim članovima od interesa. Članovi unutar grupe razmjenjuju znanja, iskustva i ideje te zajedno rade prema dogovorenom cilju. Smatrate li da bi vašoj organizaciji pomoglo da se kvalitetnije bavi testiranjem softvera? Pronađite istomišljenike i regrutirajte ih u “Community of Practice testiranja” te zajedno radite na poboljšanju procesa testiranja. Dogovorite se oko načina rada, sve je dozvoljeno, možete se nalaziti ujutro na kavi, možete naći vremena kroz dan, možete lamentirati iza posla na pivi…važno je samo da su svi članovi dobrovoljno u grupi i da ih tema iskreno zanima.
3. Napravite retrospektivu. O retrospektivama smo puno pričali i one su temelj kontinuiranog unaprjeđenja organizacije. Rezultat retrospektiva su konkretne akcije koje vode unaprjeđenju. Ponekad to mogu biti i samo identificirani problemi. U tom slučaju ih stavite na Impediment Backlog i planirajte njihovo rješavanje.
4. Tražite feedback. Svi mi imamo mrtve kuteve u kojima ne vidimo vlastito loše ponašanje. Drugi će nas rijetko na to upozoriti jer ih to u njihovim očima čini napadnima i agresivnima ili se boje da ćemo ih mi tako doživjeti. Stoga aktivno tražite feedback od kolega te zatim radite na unaprjeđenju i vlastitih i organizacijskih nedostataka. Kad aktivno tražite feedback priznajete da niste savršeni i to vas u očima drugih čini ljudskijim. Osnažujete kulturu u kojoj je ok priznati da stvari nisu savršene, ali i da postoji volja za unaprjeđenjem. Izbjegnite isključivo davanje feedbacka bez povremenog traženja feedbacka jer će izgledati kao da pametujete, a s takvima nitko ne želi raditi.

Navedene ideje će razotkriti prostor za unaprjeđenja, a tada je važno da budete ustrajni, jer lideri ne odustaju već guraju prema rješenju do kraja.

“Great works are performed not by strength but by perseverance.” –Samuel Johnson