Priznajem da naslov zvuči kao zlo voodoo filozofiranje, no svi vi koji nas pratite znate da to nije naš stil i da više volimo zaprljati ruke sa konkretnim stvarima.

Pre svega, smatrajte da nastavkom čitanja ovog teksta potvrđujete:

  1. da niste zlikovac koji će nižeopisanu tehniku upotrebiti za pokoravanje sveta
  2. da ćete nižeopisanu tehniku koristiti za dobrobit vas, vašeg sagovornika i organizacije.

 

E, sad kad smo to rešili, o čemu se radi? Setite se svih onih situacija kad ste hteli da druga osoba napravi nešto, a ona je to ignorisala ili odbijala. Šta da radimo sa takvom osobom? Da pretimo? Fizički je ozlediti? Čekati unedogled? Odustati od svega? Da, ona bi to najviše volela…

George Thompson je u svojoj knjizi Verbal Judo lepo opisao 5 koraka kojima možete pridobiti drugu osobu da napravi ono što želite. Nije svih pet koraka obavezno, tj. sasvim je realno da će (razumna) osoba pristati napraviti ono što želite i pre petog koraka (naravno, pod uslovom da tražite razumnu stvar).

A koraci su sledeći:

 

Korak 1: Jednostavno pitajte!

(da, prvi korak je više nego očit!)

“Molim te možeš li da odeš kod korisnika i napraviš radionicu vezano za novu funkcionalnost?”
“Ne. Šta će nam to?“

Korak 2: Postavite kontekst.

Ljudi vole znati zašto se od njih nešto traži. Treba im svrha. Većina ljudi će napraviti ono što se od njih traži ako shvate kako se to uklapa u širu sliku.

“Jako nam je bitno da napravimo radionicu. Bez radionice neće ni nama ni korisniku biti jasno šta treba da napravimo. Lutaćemo u implementaciji, probićemo rokove i neefikasno ćemo potrošiti budžet.“
“A-a.”

Korak 3: Predstavite opcije.

Ako i nakon postavljenog konteksta osoba odbija saradnju, objasnite joj koje su opcije na raspolaganju i propratite to personalizovanim zahtevom za saradnju.

“Molim te organizuj tu radionicu. Bićeš tamo pola dana, a posle možete i na ručak. Tim će znati tačno šta treba da napravi. Isporučiće to na vreme i ne moramo se bojati za godišnji. S druge strane, imamo i drugu opciju: možemo i da ne održamo radionicu, ali znaš kako će to izgledati… Nagađaćemo kako će funkcionalnost da izgledaju i sigurno nećemo pogoditi iz prve. Probićemo rok i nećemo moći na godišnji. Moraću da objasnim sponzorima kako se to dogodilo, a kad im kažem da nismo hteli da napravimo radionicu jer smo bili toliko sigurni da znamo šta treba da implementiramo da nismo to hteli da proverimo… pa… izgubićemo poverenje, rasformiraće tim, a nas dvojica ćemo dobiti otkaz. Marko, molim te učini nam obojici uslugu i održi tu radionicu, može?“

“Nema šanse.“

Korak 4: Potvrda.

Ako i nakon predstavljenih opcija saradnje nema na vidiku, dajte osobi poslednju priliku da se elegantno i bez posledica izvuče iz situacije. Pitajte je:

“Da li postoji još nešto što ja mogu da pojasnim ili da uradim, pa da sarađuješ sa mnom?”

Želite pozitivno i optimistično okruženje pa na kraju dodajte još i “Stvarno bih voleo da postoji.“

U ovom trenutku osoba može dobrovoljno pristati na saradnju ili je može i dalje odbijati što će za sobom povući i neke kontraakcije. Što god da se dogodi, osoba ne može kriviti vas. Konačni izbor je bio njen – druge osobe.

“Rekao sam ti da nam ne treba radionica!“

Korak 5: Akcija.

Ako ste došli do ovog koraka, a saradnje nema, sasvim je realno da je neće ni biti pa slobodno pokrenite primerene akcije, npr. uključite u rešavanje situacije nekog izvan tima (menadžera, coacha, vlasnike…), pokrenite zamenu problematičnog člana tima i sl.

Navedeni algoritam nije primenjiv samo u poslovnom okruženju. Naprotiv, vrlo je primenjiv i u privatnom životu: u razgovoru s decom, kad želite reklamirati ili zameniti proizvod u radnji, kad vam neko ogrebe automobil i ne želi platiti štetu… Probajte!

 

Photo by Priscilla Du Preez on Unsplash