O da! Loša priprema za retrospektivu je baš kao i loša priprema za utakmicu: okreneš se, odjednom na semaforu piše 0-3, igraš s igračem manje i pitaš se „WTF se dogodilo u zadnjih 45 minuta?!”.

 

Upravo to mi se dogodilo ovog leta. Rutinska ko-zna-koja po redu retrospektiva s timom koji je već duže na okupu. Znamo šta sledi, možda i predobro pa nam je proces postao rutina. Međutim, taj dan na sto dolazi pomalo kontroverzna tema koju smo iz objektivnih razloga par puta odgađali. Felš lopta. Kukavičje jaje.

Tema je stvarno kontroverzna. Neki članovi tima vrlo živo iznose argumente. Kako nervoza raste, tako objektivni argumenti degradiraju u subjektivna mišljenja i neargumentovane pretpostavke. Stvar se otela kontroli. Facilitiranje je kao spuštanje Airbusa 380 bez hidraulike.

Usred prepucavanja pogledam semafor. 0-3. Desni bek isključen. W-T-F se dogodilo u zadnjih 45 minuta?!

Kad se prašina slegla, pričali smo što se dogodilo. Više su nego očite dve stvari.

Pogrešno stanje uma

Retrospektive su uistinu glavni pokretač unapređenja, ali samo ako su svi prisutni ispravnog stanja uma. To stanje uma najbolje je opisao Norm Kerth principom koji je u međuvremenu postao poznat kao Prime Directive. Pravim fanovima Star Treka ne treba posebno objašnjavati šta to znači. Svima ostalima, to je jako-jako-jako važan princip koji se nikad ne sme zanemariti. Prime Directive retrospektiva kaže:

„Regardless of what we discover, we understand and truly believe that everyone did the best job they could, given what they knew at the time, their skills and abilities, the resources available, and the situation at hand.“

Gledajući unazad, mi smo u retrospektivu ušli s previše nervoze i potpuno izignorisali Prime Directive. Cilj nije bilo zajedničko unapređenje procesa nego tuđi skalp. Što više krvi, to bolje. Tarantino bi bio ponosan.

Previše nervoze

Odakle sva ta nervoza? Dva puta smo odgađali temu jer smo želeli da svi budu prisutni i da uslovi za razgovor budu savršeni. Odgađanje je samo nagomilalo neizvesnost šta će se dogoditi i nervozu koja je eksplodirala odmah na početku i uništila okvire za konstruktivan razgovor.

Odgađanje razgovora nije dobro ma koliko nam plemenite bile namere. Čekanje i neizvesnost kod ljudi potencira razmišljanje o najgorem. Odgađanjem smo stvorili percepciju da se radi o nekom super-problemu, a ne o standardnom business-as-usual problemu. Veštački smo ga napudvali. Zato, da parafraziram generala Pattona, dobra retrospektiva odmah je bolja od savršene retrospektive za dve nedelje. Brzi feedback jede spori feedback za doručak.

Na kraju mi je drago da je ovo eksplodiralo kako je eksplodiralo jer nas je naučilo nečemu i na kraju ipak ojačalo tim. Black Box Thinking FTW!

 

*Photo by Corentin Marzin on Unsplash